„Zapravo cijeli bolnički problem počiva na jednom pitanju: što se događa sa pacijentima tijekom epizode liječenja ? [. . .] Moramo formulirati jedinstveni obrazac bolničkog izvještaja koji će što je moguće preciznije prikazati proces i rezultate liječenja ostvarene u različitim institucijama. Ovqj uniformni tip izvješća svaka bolnica mora sastaviti i objaviti , kako bi bila moguća usporedba. S takvim izvještajem kao polazištem, zainteresirani dionici mogu početi postavljati pitanja o upravljanju i učinkovitosti zdravstvenog sustava. “
(Dr. Eugene Codman, obraćanje liječničkom društvu okruga Philadelphia, 1913.)
Ideja koju je dr. Codman predstavio utkana je u temelje znanstveno istraživačkog rada prof. Roberta Fettera i njegovih kolege sa Sveučilišta Yale kada su krajem 1960-ih pozvani da pomognu u razvoju modela praćenja aktivnosti i kvalitete zdravstevnih usluga u svojoj regiji.
To je ujedno označilo i početak procesa u kojem se bolnička aktivnost promatra poput proizvodnog procesa, što je omogućilo mjerenje istog unutar ustanova i između ustanova na temelju različitih kriterija.
Razvoj prvog sustava za klasifikaciju pacijenata na temelju grupa međusobno povezanih dijagnoza pripisuje se timu prof. Fettera i prva verzija koja je predstavljena 1973. godine sadržavala je 54 velike dijagnostičke kategorije (eng. Major Diagnostic Categories) i 333 završne grupe. Naredne verzije klasifikacijskog sustava razlikovale su se po broju velikih dijagnostičkih kategorija i završnih grupa, te su osim dodavanja novih varijabli za grupiranje i praćenja napretka medicinske tehnologije kroz nadopune šifrarnika, uključivale i različite metode za izračun kliničke kompleksnosti pacijenata.
Karakteristika klasifikacijskog sustava da pacijente slične kliničke slike i potrošnje razvrstava u istu grupu, otvorila je mogućnost prelaska na potpuno novi model plaćanja bolničkih usluga, te se u sustav zdravstva po prvi put uvodi princip prospektivnog modela plaćanja koji unaprijed definira cijenu za određenu epizodu liječenja na temelju klasifikacijskog sustava grupa međusobno povezanih dijagnoza (eng. Diagnosis Related Groups). Medicare Program objavljen 1983. godine sadržavao je cjenovnik bolničkih usluga na temelju grupa međusobno povezanih dijagnoza i njegova struktura je počivala na 23 velike dijagnostičke kategorije i 470 završnih dijagnostičko terapijskih grupa.
Iskorak Medicara i zamjena retrospektivnog pristupa u plaćanju s novim konceptom još i danas u znanstvenim krugovima se smatra najutjecajnijom inovacijom u pristupu financiranja zdravstva. Prolaskom vremena i analizom utjecaja prospektivnog modela plaćanja na različite dionike sustava, zamijećena je tranzicija političke i ekonomske moći između davatelja zdravstvenih usluga (bolnica kao ustanova i liječnika kao pojedinaca) na jednoj i kupaca zdravstvenih usluga (osiguravatelji, nacionalni zdravstveni sustavi) na drugoj strani.
Međunarodna popularnost ne samo klasifikacijskog sustava već i prospektivnog modela plaćanja uslijedila je vrlo brzo, te je već 1984. godine na inicijativu Ministarstva zdravlja Francuske održan zajednički sastanak pet europskih država (Belgija, Francuska, Irska, Nizozemska i Portugal) na kojem je donešena odluka da se razmotri implementacija klasifikacijskog sustava u nacionalne zdravstvene sustave.
Osim u Europi, popularnost klasifikacijskog sustava rasla je i u Australiji, te je iste godine održan Nacionalni kongres na temu klasifikacijskog sustava grupa međusobno povezanih dijagnoza, na kojem su sudionici izrazili nedvojbenu podršku primjeni istog u zdravstvenom sustavu Australije. Rezultat inicijative bila je znanstveno istraživačka aktivnost potpomognuta financiranjem od strane državnih tijela, čime je baza za daljnji razvoj i prilagodbu klasifikacijskog sustava lokalnim specifičnostima bila postavljena.
Zajednički sastanci u formi radnih grupa znanstvenika s Yale Sveučilišta i zainteresiranih država održani u Londonu (1986), Washingtonu (1987) i Sydney-u (1988) utjecali su na formiranje partnerskog odnosa i suradnje kroz koju je svim novozainteresiranim članicama pružena tehnička pomoć od država inicijatora u projektima uvođenja novog modela. Ta suradnja u razlilitim formama održala se i danas, a kao jedan od vidova je formiranje međunarodnog udruženja Patient Classification Systems International (www.pcsinternational.org).
Razlozi za uvođenje klasifikacijskog sustava i prospektivnog modela plaćanja bolničkih zdravstvenih usluga se preklapaju među državama i razultati istraživanja provedenog u pet europskih država prikazani su u Tablici 1.
Tablica 1. Razlozi za uvođenje modela plaćanja prema aktivnosti u zdravstvene sustave
Engleska | Finska | Francuska | Njemačka | Irska | |
Povećanje efikasnosti | ✓ | ✓ | ✓ | ✓ | |
Proširenje aktivnosti | ✓ | ||||
Omogućavanje slobodnog izbora korisnicima | ✓ | ||||
Smanjivanje listi čekanja | ✓ | ||||
Poboljšanje kvalitete | ✓ | ✓ | ✓ | ||
Pravična raspodjela sredstava između regija, između sektora i unutar zdravstvenog sustava | ✓ | ✓ | ✓ | ✓ | |
Unapređenje transparentnosti procesa financiranja bolnica, aktivnosti i menadžmenta | ✓ | ✓ | ✓ | ✓ | |
Pravično nadoknađivanje troškova proizvodnje | ✓ | ||||
Kreiranje konteksta za plaćanje javnih i privatnih ustanova | ✓ | ✓ | |||
Unapređenje dokumentacije o procesima unutar ustanove što će utjecati na unapređenje efikasnosti i kvalitete | ✓ | ||||
Formiranje poveznice između bolničke aktivnosti i budžetiranja | ✓ | ✓ | ✓ |
Izvor: Paying for hospital care in five European countries; Health Economics, Policy and Law (2012)
U zdravstvenom sustavu Bosne i Hercegovine koristi se australska verzija klasifikacijskog sustava AR DRG verz. 5.2 ,
Inicijalne aktivnosti koje su uključivale provjeru prihvaćanja australskog modela u zdravstveni sustav Bosne i Hercegovine provedene su uz pomoć Svjetske banke u razdoblju 2004.-2007. godine.
Uz korištenje IPA fondova EU pomogla je implementaciju projekta „Reforma financiranja sekundarne zdravstvene zaštite u Bosni i Hercegovini” tijekom kojeg je implementiran pilot projekt u svim bolničkim ustanovama uz korištenje odgovarajućih šifrarnika i ostale prateće dokumentacije.
Dvogodišnji projekt implementiran u razdoblju od 2011.-2013. godine, uključivao je obuku bolničkog osoblja i osoblja zavoda za zdravstveno osiguranje, razvoj programskog rješenja za grupiranje epizoda liječenja, kao i prikupljanje i analizu podataka od strane svih participirajućih bolničkih ustanova .
Zajedničkim naporima Zavoda zdravstvenog osiguranja HNŽ/kantona i bolničkih ustanova na području kantona osigurano je aktivno sudjelovanje u oba projekta, čime su se stvorili preduvjeti za praćenje bolničke aktivnosti na temelju modela koji potiče efikasnost, transparentnost izvještavanja i planiranje zdravstvenog sustava sukladno potrebama korisnika.